Zapisan san
Nema sumnje da sam sve to sanjao, sanjao noćas. Priznajem da nikada nisam mislio kako san može biti sasvim smislen i povezan. No svi događaji iz toga sna stoje u svakoj vezi s onim što činim sada, s onim što mi govore sjećanja. A po čemu se drugom razlikuje san od jave, osim po tome što je otrgnut od čvrstog žrvnja zbivanja, koja su se dogodila na javi?
Sanjao sam viteški zamak, negdje na obali mora. Iza njega je bilo polje i niska stabla stare borove šume. Pred njim su se prostirali sivi sjevernih brežuljci. Zamak je bio izgrađen grubo, od kamenova strašne debljine, a sa strane su se vidjele stijene čudnog oblika. Duboki, nepravilno rastavljeni prozori bili su nalik na gnijezda čudovišnih ptica. Unutar zamka su bile visoke, mračne odaje i odjekujući hodnici među njima.
Spominjući sada raspored soba, odjeću što su je nosile osobe koje su me okružavale i druge podrobnosti, ja jasno shvaćam u kakva vremena me je odnio san. To je bio strašni, ozbiljni, još poludivlji, još pun neukrotivih poriva, period srednjovjekovlja. No u snu, u prvo vrijeme, ja nisam shvaćao tu epohu, samo sam oćutio da sam stranac u tom periodu, u koji sam uronjen. Ja sam nejasno ćutio sebe nekakvim pridošlicom u tom svijetu.
S vremenom se taj osjećaj izoštravao. Nešto je najednom stalo mučiti moje pamćenje, kao nešto što hoćeš a ne možeš upamtiti. Gađajući pticu iz samostrijela, ja sam poželio neko drugo, bolje oružje. Vitezovie okovane u željezo, naviknute na ubojstva, željne samo grabeži, smatrao sam izrodima, i predviđao sam mogućnost drugačijeg, profinjenijeg života. Sporeći se s monasima o skolastičkim pitanjima, ja sam iznosio drugačije znanje, dublje, savršenije, liberalnije. No kada sam pokušao nešto zapamtiti, moje znanje se ponovo zamaglilo.
Stanovao sam u zamku kao uznik ili, bolje reći, kao založnik. Mene su bili odveli u osobnu kulu, prema meni su se ophodili s poštovanjem, no oko mene su se zbijali stražari. Ničim se osobitim nisam zanimao, i praznina me je pritiskala. No, bilo je nečeg što je činilo moj život sretnim i ushićenim: bio sam zaljubljen!
Vladar dvorca se zvao Hugo von Riesen. Bio je to div gromkog glasa i medvjeđe snage. Bio je udovac. No imao je kćer Matildu, stasitu, visoku, svjetlooku. Ona je bila nalik svetoj Katarini na talijanskim ikonama, i ja sam je zavolio nježno i strasno. Kako je u dvorcu Matilda rukovodila cijelim kućanstvom, mi smo se sretali po nekoliko puta dnevno, i svaki naš susret bi mi napunio dušu blaženstvom.
Dugo se nisam usuđivao govoriti Matildi o svojoj ljubavi, iako su, naravno, moji pogledi odavali tajnu. Sudbonosne riječi sam izgovorio nekako sasvim neočekivano, jednog jutra, na kraju zime. Sreli smo se na uskim stubama, koje su vodile prema stražarskoj kuli. Pa iako nam se mnogo puta događalo da ostanemo nasamo - i u osnježenom voćnjaku, i u sumračnoj dvorani, pri čudesnom svjetlu mjeseca - no nekako baš u taj čas sam oćutio da ne mogu šutjeti. Naslonio sam se na zid, ispružio ruke i rekao:
- Matilda, volim te.
Matilda nije poblijedjela, već samo spustila glavu i uzvratila tiho:
- I ja tebe volim, ti si moj ženik.
Potom je brzo pojurila prema gore, a ja ostao uza zid, s ispruženim rukama.
I u najpovezanijim snovima uvijek bivaju nekakvi preokreti. Ništa ne pamtim od onoga što se dogodilo u nekoliko sljedećih dana poslije moga priznanja. Samo se sjećam kako sam s Matildom plovio udvoje uz obalu, iako je po svemu sudeći to bilo nekoliko tjedana poslije. U zraku se već osjetio dah proljeća, no okolo je još bilo snijega. Valovi su bijelom pjenom glasno apljuskivali obalno kamenje.
Bila je večer, i sunce se utopilo u moru, kao čarobna ognjena ptica, užarena pokraj oblaka. Mi smo išli zajedno, ne mnogo udaljeni jedno od drugog. Na Matildi je bila postavljena lasičjom kožom bunda i kraj njezinog bijelog šala vijorio se na vjetru. Mi smo maštali o budućnosti, o sretnoj budućnosti, zaboravivši da smo djeca raznih plemena, da je među našim narodima provalija mržnje.
Bilo nam je teško razgovarati, jer ja nisam dostatno znao Matildin jezik, a ona uopće nije znala moj, no mi smo razumjevali i mnoge nepoznate riječi. I uvijek moje srce zadrhti kada se sjetim te šetnje uz obalu, dok smo gledali sumračni dvorac, u svjetlu zalaska sunca. Ja sam iskusio, ćutio istinsku sreću, na javi ili u snu - svejedno!
Drugog dana, ujutro, obavjestili su me da Hugo želi sa mnom govoriti. Odveli su me k njemu. Hugo je sjedio na visokoj klupi, pokrivenoj kožom losa. Neki monah mu je čitao pisma. Hugo je bio mračan i gnjevan.
Vidjevši me, rekao mi je surovo:
- Aha! Znaš li ti što rade tvoji zemljaci? Malo vam je što smo vas pobili pod Izborskom! Mi smo spalili Pskov, a vi ste nas molili da vas poštedimo. Sad vi prizivate Aleksandra, koji se razmeće nadimkom Nevski.
Ali mi nismo Šveđani! Sjedi i piši svojima o našoj snazi da se urazume. Ne samo ti, i svi drugi vaši založnici platit će žestoko.
Teško je razjasniti do kraja kakav je mene tada uhvatio osjećaj. Prvo je jasno progovorila u meni ljubav prema domovini, bespogovorna, prirodna, kao ljubav prema majci. Oćutio sam da sam Rus, da su preda mnom neprijatelji, da sada osjećam u sebi cijelu Rusiju. Istovremeno s tim uvidio sam, s tugom spoznao, da je sreća o kojoj sam maštao s Matildom, zauvijek, nepovratno otišla od mene, da ljubav prema ženi moram prinijeti kao žrtvu ljubavi prema domovini...
No jedva su me ti osjećaji ispunili, kada se najednom negdje u samoj dubini mojeg saznanja, upalilo neočekivano svjetlo: shvatio sam da spavam, da je sve - i dvorac, i Hugo, i Matilda, i moja ljubav prema njoj samo moj san. I najednom mi se prohtjelo nasmijati u lice surovom vitezu i njegovom pomoćniku-monahu, tako što sam već znao da ću se probuditi i ništa neće biti - ni opasnosti, ni patnje. Neodoljivu hrabrost sam oćutio u svojoj duši, te da od mojih neprijatelja mogu otići u onaj svijet, kamo me oni ne mogu slijediti.
Visoko uspravivši glavu, odgovorio sam Hugu:
- Ti sam znaš da nisi u pravu. Tko vas je zvao u te zemlje? To je iskonski rusko, Normane. Vi ste došli krstiti, a umjesto toga dvorce po obalama sagradili, narod tlačite i našim gradovima do same Ladoge prijetite.
Aleksandr Nevski je ustao na sveti zadatak. Raduj se da se borci iz Pskova nisu sažalili na svoje založnike.
Neću napisati to što hoćeš, no dajem ti na znanje da ćemo ići na vas. S pravednima je Bog!
Govorio sam to kao da sam izgovorio ulogu na sceni, i birao naročito starinske izraze da moj jezik odgovara toj epohi, a Hugo se rasrdio od mojih riječi.
- Pseto – povikao je na mene - robe tatarski! Stavit ću te na kotač!
Tada sam se sjetio, brzo, kao otkrovenje, cijelog hoda ruske povijesti, i, kao prorok, pobjednički i ozbiljno, rekao sam Nijemcima:
- Aleksandr će vas potući na ledu Čudskoga jezera. Nećete se usuditi prići posječenim vitezovima. A potomci naši će i svu tu zemlju pod svoje uzeti, i podčinit će potomke vaše. Sad znajte!
- Uhitite ga!- povikao je Hugo, i od gnjeva žile su mu na vratu nabrekle, pomodrio je.
Sluge su me odvele, no ne u moju kulu, već u smrdljivi podrum, u tamnicu.
Prolazili su mi dani u mraku i vlazi. Ležao sam na gnjiloj slami, kao hranu su mi bacali pljesnjivi kruh, po cijele dane nisam slušao ljudskog glasa. Moja odjeća uskoro se pretvorila u dronjke, moja kosa postala klupko, moje tijelo su prekrili čirevi. Samo u nedostižnim maštanjima zamišljao sam more i sunce, proljeće i svježi zrak, te Matildu. A uskoro su me čekali kotač za mučenje i stezaljka.
Koliko se stvarnim činila radost mojih viđanja s Matildom, toliko su stvarna bila i moja stradanja u tamnici njezinog oca. No u meni se više nije javljala svijest da spavam i sanjam grozni san. Znajući da će doći čas buđenja i zidovi moga zatvora će se razviti kao magla, ja sam smogao snage da pokorno podnesem sve muke. Na prijedlog Nijemaca da kupim slobodu cijenom promjene domovine odgovorio sam gordim nijekanjem. I sami moji neprijatelji stali su uvažavati moju čvrstinu, koja me stajala manje, no što su oni mislili.
I time se moj san prekinuo... Mogao sam poginuti od ruku krvnika ili me je mogao izbaviti iz nevolje Boj na ledu 5. travnja 1241. godine, kao i drugi taoci iz Pskova. No ja sam se jednostavno probudio. I evo, sjedim za svojim pisaćim stolom, okružen znancima, omiljenim knjigama, zapisujem svoj dugi san, spremam se započeti običan život ovoga dana. Ovdje, u ovom svijetu, među ovim ljudima koji se nalazi s onu stranu ovih zidova, ja ovdje, u stvarnosti...
No čudna i strašna misao tiho dopire iz tamnih dubina moje svijesti: što ako ja spavam i sada sanjam, te se najednom probudim na slami, u podzemnoj tamnici dvorca Huga von Riesena?
1903.
Valerij Brjusov
